Kratka historija grada i okoline

(Prema Muhamed Hadžijahić »Gradačac i okolina«, nacrt za monografiju, Narodni univerzitet Gradačac, 1960.)
Prvi put na web-u.

Kratka povijest grada i okoline

(prema Muhamed Hadžijahić »Gradačac i okolina«, nacrt za monografiju, Narodni univerzitet Gradačac, 1960.)

Najstariji historijski tragovi

Pošto nisu vršena nikakva naučna istraživanja ponajteže je govoriti o periodu najranijeg historijskog razvoja ovog kraja.

Međjutim, ne treba posebno dokazivati da su povoljne klimatske prilike i plodnost tla pružale već u davna vremena dobre uvjete za ljudsko nastanjivanje.

Hajstarije poznato paleolitsko naselje u Bosni utvrđeno je kod Doboja, pri ušću i u dolini rijeke Usore; tamo je nađeno kresano kameno oruđe čovjeka iz paleolita. Ne treba izgubiti iz vida da je kasnija Gradačačka nahija baš dopirala do toga područja.

Nešto ostataka iz ranijih kultura nađeno je i iz ostalih kasnijih vremenskih perioda u blizini našega kraja. Poznato je naselje iz neolita u Donjoj Mahali kod Orašja. Kod Orašja su pronađjeni primjerci sjekira, koje potječu iz vremena prelaza iz takozvanog kamenog u takozvano bronzano doba, dalje sunađeni u Šamcu predmeti iz tzv bronzanog doba, u Tolisi na Savi ostaci iz tzv bakrenog doba itd. Nalazi na samome našem užem području su u neznatnom broju, ali to ne znači da i ne postoje.Jedan od rijetkih nalaza koji ukazuje na nastanjenost u takozvanom predhistorijskom dobu čini nalaz u selu Ražljevi (Omeragići) na mjestu zvanom Cigla na kojem se još i danas mogu vidjeti ostaci glinenih zidina, koje po svoj prilici potječu iz neolita.

Slične primjerke ostataka glinenih zidina našao je i geometar Hašim Sudžuka u Donjem Skugriću pokraj Mišića na polju zvanom Kumsali. U Tramošnici su davno nađeni primjerci dračkog novca što upućuje na zaključak da su u ovim krajevima trgovali i grčki trgovci. Za rimsko doba smo za sada u stanju reći samo to da je naš kraj kompletno u podjeli na provincije pripadao pokrajini Panoniji. Postoji i izvjesna pretpostavka da bi preko našeg područja, od Monja prema Posavini vodio i rimski put. Zato odmah možemo preći na srednji vijek

Gradačac i okolina u srednjem vijeku

Podaci i za ovaj period su dosta mršavi.

Gradačac sa okolinom je u srednjem vijeku spadao u oblast Usoru (koja je obuhvatala toritorij Bosanskog Broda, Dervente, Doboja, Maglaja, Tešnja, Žepča i Brčkog)

Čitava ova oblast, naročito njeni najsjeverniji dijelovi, otvorena je prema Slavoniji. Dijeleći kroz dugi vremenski period istorijsku sudbinu Slavonije oblast je početkom XIIvijeka ušla u sklop ugarska - hrvatske državne zajednice.

Još i danas na to podsjećaju mnogi toponimici kao na primjer Mađarski put u Rakiji u Gradačcu, Mađarska crkva u Guštama, Mađarski bunar u Porebricama itd.

Obično se uzima da je Usora sjedinjena sa bosanskom državom za vrijeme bana Borića, prije 1163 godine. Prevladava mišljenje da su ovu oblast darovali bosnskoj državi, ugarsko-hrvatski vladari za zasluge koje je imala u borbi protiv Bizanta.

Na našem užem području u historijskim vrelima iz polovice XIII vijeka spominje se Tolisa, i to rijeka, mjesto i kraj (terra Tolys, fons Tolys). U povolji kralja Bele IV spominje se rijeka Tolisa, koja se ulijeva u Bosnu, no župa Tolisa nije išla cijelim tokom Tolise, već samo donjim tokom. Prema tome proizlazi da srodnjovjekovna župa Tolisa nije spadala u današnje područje gradčačke opštine.

U gornjem dijelu rijeke Tolise i to od lijeve obale Bosne sa Jakešom pa sve do Tinje protezala se srednjovjekovna župa Nenavište.

Župa Nenavište se prvi puta spominje 1323 godine sa mjestom Jakešom i Modričom, pa je Vladislav Skarić godine 1930, govoreći o župi Nenavište, iznio pretpostavku da je ona obuhvatala područje od lijeve obale Bosne do Tinje. Razumije se samo po sebi da ovu Skarićevu pretpostavku ne bi morali uzeti sa posve pouzdanu, da za nju ne govore i drugi razlozi. Prije svega Nenavište se spominje baš u gradačačkom kraju kroz cijelo vrijeme turske vlasti sve do u XIX vijek.

(Da je župa Nenavište obuhvatala baš Gradačac, može poslužiti i ovaj dokaz. Ovdašnji mještanin Sulejman Beširović čuo je od nedavno umrlog Abida Arnautalića, a ovaj opet od Mustafe Imamovića, da je na mjestu današnje Gradine u Gradačcu još prije Turaka, postojao grad koji se nazivao Nenavište. Ovo na oko nevažno saopćenje od takvog je značaja da mu treba pokloniti punu-pažnju. Iz njega se dade zaključiti da je u staro vrijeme postojala u ovom kraju župa Nenavište sa gradom istoga naziva. To nije ništa neobično, pošto mi u našim krajevima imamo mnogo analognih primjera iz kojih se vidi da se je istim nazivom nazivala i župa, a i grad, kao centar župe. Niti Beširović niti Arnautalić i Imamović nisu mogli doći knjiškim putem do ovoga podatka, pa na taj način ova tradicija mnogo dobiva na svojoj vjerodostojnosti.)

Prvi spomen samoga Gradačca u historijekim vrelima nalazi se, po našem shvaćanju, u jednoj darovnici, koju je izdao bosanaki kralj Stjepan Tomašević u Bobovcu 18 septembra 1461. godine.

U toj se ispravi doslovce navodi:

»Kralj Stipan Tomašvić ..... stvori(h) milost našu gospodsku mnogo poštenomu našemu i virnome, sluzi, našemu stricu knezu Radivoju za njegova vjerna i prava posluženja, koja posluži, kruni kraljevstva našega najprvo gospodinu i roditelju našemu dobroga spomenutja gospodinu kralju Tomašu i meni gospodinu kralju Stipanu..... i dasmo mu i darovasmo našim dobrim i dobrovoljnim darom i zapisasmo tim našim otvorenim pismom pod naše velike visuće obistrane zakonite pečati..... i na Usori grad Tešan, sa svim što godi mu je služilo njemu na samrti gospodina kralja Tomaša i grad Gračac sa svim selih koja mu je bio dao gospodin Tomaš. Jošte što je godi uzeo posli Srebarničke i Ovarčke župe.«

Ova se darovnica nije, istina, sačuvala u originalu već u Fojničkoj hronici. Smatramo da se pod gradom Gračac u župi Usori ne može kriti nikakav drugi grad već naš Gradačac, pogotovo jer znamo iz drugih historijskih vrela da je knez Radivoj bio, konkretno 1424 godine, gospodar obližnjeg grada Sokola, a kako se razabire iz netom navedene isprave Stjepan Tomašaević je samo potvrdio i u slučaju Gračaca darovanje koje je već ranije učinio njegov predšasnik kralj Tomaš.

Navedena darovnica zna, dakle, za sela sa gradom zvani Gra(da)čac, kojeg kompletno – u duhu već tada potpuno razvijenog feudalizma – podjeljuje kralj kao vrhovni sizeren jednom istaknutom plemiću. Pod selima valja razumjeti ne samo zemljište, već i ljude – kmetove, koji su pripadali gradu.

Taj grad Gračac na Usori može biti samo gradačačka Gradina.

Postavlja se pitanje da li postoji još kakva argumentacija za tezu da bi Gradina u Gradačcu potjecala još iz vremena samostalnosti. Do sada se naime uzimalo da naša Gradina potječe iz turskog vremena, pa je sagrađena istom u XVIII i u prvoj polovici XIX vijeka, Zato i naši historičari kod obrađe starih bosanskih srednjevjekovnih gradova, kao što su dr Ćiro Truhelka i Đoko Mazalić, tretiraju Gradačac kao kreaciju iz turskog doba.

Ovo mišljenje valja korigirati.

Ostavimo za čas po strani spomen u darovnici Stjepana Tomaševića iz 1461. godine. Da je ovdje postojao još od najranijeg vremena utvrđen grad, upućuju nas na to sljedeće okolnosti. Prije svega važan strateški položaj gradine, koja dominira ovim dijelom Posavine, upućuje na pretpostavku da su odavno postojali razlozi da se ovdje podigne kakva utvrda. Iskopavanjja, koja će se morati u dogledno vrijeme izvršiti jamačno će potvrditi ovu pretpostavku. Valja obratiti pažnju i na naziv Grad odnosno Gradačac kao i naziv rječice koja teče ispod grada – Gradašnice.

Naziv Gradašnica svakako je vezan za pojam grad; poznata je stvar da su nazivi rijeka najčešće arhaičnog porijekla, pa mora dakle da je i naziv Gradašnica starodrevan, odnosno dosljedno - tome starodrevan je i objekat po kome je naziv rječice izveden. Da je ova pretpostavka osnovana, mogu se naći paralele i u drugim našim krajevima gdje također srećemo da se rječice, koje protječu pokraj kakvoga staroga srednjevjekovnog grada, nazivaju slično kao i naša Gradašnica. Takav slučaj imamo u Visočkoj nahiji u kojoj se nalaze ostaci nekog grada kojeg nazivaju Čajanskim gradom, a pokraj kojega teče rijeka Goduša ili Gračanica. Dalje imamo sličan slučaj na Glasincu i to u Sokocu. Tu imamo analognu pojavu: s jedne strane grad pod nazivom Gradač a s druge strane vrelo rječice pod nazivom Gračansko vrelo.

Smatramo da i narodna tradicija može poslužiti kao dokaz o velikoj starini našega grada. Upozoravamo prije svega na trađiciju o tome da se Gradina nekoć zvala Nenavište. Ta je tradicija, vidjeli smo, sasvim realna i upućuje na zaključak da je naš grad bio štaviše centar župe Nenavište.

Dalje napominjemo da je još polovicom prošloga vijeka fra Martin Nedić iz Donje Tolise zabilježio jednu tradiciju o postanku Gradine u Gradačcu, koja je značajna i po tome što uzima da je prije podizanja grada, kakvog danas vidimo, ovdje postojao zapušten grad. Nedić doslovce zapisuje:

»Kazuju ljudi, da je tude (misli u Gradačcu) našasta kao podzemna gradina nješto od naravi a nješto od rukuh sazidana dosti prostrana, a zgor vinjagom porasla. U vinjagi bi stoka plandovala te bi na vrućini i u podzemnu šupljinu unilazili, i pastiri tražeći stoku naišli su na tu podzemnu kao gradinu.«

Neovisno od ove Nedićeve tradicije, u Gradačcu i okolnim krajevima se priča još i danas kako su tobože tri sestre gradile u isti mah Gradačac, Soko i Srebrenik pa iako to naravno nije tačno karakteristično je da se izgradnja grada u Gradačcu datira u vrijeme izgradnje Srebrenika koji se prvi put spominje u historijskim izvorima 1333. godine i Sokola koji se prvi put spominje 1426. gođine, dakle u predtursko doba.

Najstariji turski defteri nalaze također u Gradačcu neku utvrdu, koja je poslije turskog prodora u hrvatsko-ugarske krajeve izgubila svaki strateški značaj.

Gradačac i okolina u doba srebreničke banovine

Ovaj je kraj prilikom pohoda sultana Fatiha na Bosnu došao prvi put pod tursku vlast 1463.godine. Odmah sljedeće sljedeće 1464 godine, ugarsko-hrvatski kralj Matijaš uspio je Turcima preoteti čitav sjeverni i sjevero-zapadni dio Bosne pa je od preotetih krajeva obrazovao obrambeni bedem, poznatu Jajačko-srebreničku banovinu sa središtima u Jajcu odnosno Srebreniku.

Vjerovatno je tom prilikom i Gradačac s okolinom pripao Srebreničkoj banovini.

Nije ipak bez svake logike ako se predpostavi i mogućnost da je Gradačac s okolinom bio u prvo vrijeme po dolasku Turaka izvan Srebreničke banovine u sklopu takozvanog obnovljenog bosanskog kraljevstva pod turskim suverenitetom.

Tom obnovljenom bosanskom kraljevstvu pod Turcima, koje se prostiralo od Lašve na sjever do granica Jajačko-srebreničke banovine, obuhvativši šest gradova, nalazimo u historijskim vrelima prvi spomen skraja 1465 godine.

Nejasno je ko se krije iza kralja tog boaanskog kraljevstva. Ne zna se ni to da li se radi o jednom ili više lica. Za nas je od značaja da se u vrelima spominje bosanski kralj, sin kralja Radivoja i ako uzmemo da bi to bio sin Radivoja Kotromanjića čije su se feudalne domene već ođ vremena bosanskog kralja Tomaša protezale upravo na područje obnovljenog bosanskog kraljevstva, uključujući tu i kraj oko Gradačca, onda pretpostavka da se Gradačac s okolinom mogao nalaziti u sastavu tursko-bosanakog kraljevstva, nije bez svakog značaja.

Ovo je kraljevstvo bilo u svakom slučaju prolazna pojava. Nestaje već 1476 godine.

Ako bi i uzeli da je naš kraj bio u sklopu obnovljenog bosanskog kraljevstva, postavlja se pitanje njegove daljne sudbine. Granica između turske i ugarske Bosne nije nam do u pojedinosti poznata i kao ni to da li je kroz čitavo vrijeme ostala nepromijenjena.

Naš je kraj spadao u jedan širi pogranični rajon pa se bez dvojbe bio poprište borbi i s jedne a s druge strane. Gradina u Gradačcu je tada svakako imala važnu vojničku ulogu. Mi još i danas sa svih strana oko Gradine nalazimo starinskim muslimanskim grobljima koja narod označuje kao šehidska, tj. groblja poginulih boraca – šehita. Najlogičnije je uzeti da su ta groblja upravo iz ovoga doba, jer u kasnije vrijeme u našem kraju nije bilo sukoba takvog karaktera da bi mogla ovakva groblja nastati.

Gradačac i okolina u XVI vijeku

Srebrenička banovina se nije mogla održati ni puna pola vijeka. Srušena je konačno 1512. godine akcijom bosanskog sanđžak Firuz-bega, koji je osvojio Srebrenik i čitavu sjevero-istočnu Bosnu.

Na taj je način naš kraj konačno sjedinjen s ostalom Bosnom. Granica se pomakla daleko na sjever, pogotovo poslije Mohačke bitke 1526 godine. Tada i tvrđava u Gradačcu, koja se nalazila duboko u turskoj pozadini, gubi svaki strateški značaj.

U administrativnom pogledu Gradačac je s okolinom došao u sastav bosanskog sanđžaka.

Od ovoga vremena, na osnovu sačuvanih katastarskih deftera u stanju. smo pratiti i razvitak pojedinih naselja.

Hajstariji turski katastarski defter za ove krajeve potječe iz 1533. godine.

Podaci iz toga deftera u prvom redu pokazuju, da je naša Gradina, koja se tu spominje pod nazivom Gračac, bila napuštena. U defteru se spominje i gračačka nahija (ona se mođutim kasnije u defterima ne pojavljuje pod tim nazivom, već pod imenom stare župe Nenavište).

Drugi defer, i to iz 1548 godine, zna samo za nahiju Nenavište. Kao najvažnija naselja u toj nahiji spominje se Modriča, u kojoj se tada održavao sajam (pazar). Dalje se spominju u nahiji Nenavište mjesta Tolisa, Domanovac, Križanac, Slatina, Oranovina, Milutin-selište, Koprivna, Polje Nenavište i Brestovo Polje.

Naravno da će trebati podrobnije proučavanje da bi se sva ta sela mogla pobliže identificirati.

Osim ovih podataka iz turskih vrela o naseljima u gradačačkom kraju imamo iz ovoga vremena jedan podatak također i iz zapadnih vrela. Da smo do njega došli imamo zahvaliti nedavno umrlom učenjaku Hamdiji Kreševljakoviću, koji, kako smo u uvodu napomenuli, u svome članku o Gradačcu iz 1953 godine mogao pozvati na podatak iz 1634 godine kao na najstariji spomen Gradačca pa je eto upravo Kreševljaković bio taj koji nas je upozorio na jedan znatno stariji podatak. Radi se dvije geogrsfske karte iz sredine XVI vijeka. Obje su rađene očito u špijunske svrhe.

Jedna je geografska karta Slavonije, Hrvatske, Krajinske, Istre i Bosnete pograničnih krajeva po svoj prilici iz godine 1550. Autor joj je Avgustino Hirsvogelio. U njoj je Gradačac ubilježen pod nazivom Gratschacz.

Drugoj su karti autori Wolfgang Lazius i Tanctetter. Izrađena je između 1545. i 1563. godine. Gradačac je tu naveden pod nazivom Gradzatz.

S ovim ne bi bili iscrpljeni svi historijski podaci koji su nam paznati iz XVI vijeka, a odnose se na Gradačac i okolinu.

Smatramo da se s dosta razloga može naš kraj dovesti u vezu i sa jednim interesantnim, do sada slabo proučenim, heretičkim pokretom, koji se javlja skraja XVI vijeka. Radi se o sekti hamzevija koja je izgleda imala svoje uporište i u našem kraju.

Hamzevijski prvobarac Hamza Bošnjak, koji po svoj prilici potječe iz Orlovića pokraj Nove Kasabe u sjevero-istočnoj Bosni pogubljen je zbog svoga učenja u Carigradu 6 juna 1573. Hamza je imao pristaša naročito Memlahatejnu (ili Mamlahatejnu op.a.) kako se u turskim izvorima naziva ne samo tuzlanski kraj nego u širem smislu i Posavina.

Gradačac i okolina u XVII vijeku

Za Gradačac i čitav ovaj kraj XVI a naročito XVII vijek bio je period stabilizacije, jer se nalazio daleko od ratnih poprišta.

Međutim i za ovaj period su izvori prilično mršavi.

Dok na primjer za mnoge naše krajeve u ovo doba imamo dragocjene podatke u putopisu turskog putopisca Evlije Čelebije, Gradačac i okolina ostala je izvan Evlijina interesa.

O prilikama u Modriči, Doboru i Odžaku u prvoj polovici XVII vijeka, možemo crpsti važna i interesantna obaviještenja iz jednog spjeva doborskog dizdara Aga-dede sina Jusufovog (rukopis se nalazi u zbirci zaslužnog Osmana Sokolovića iz Sarajeva, koji ga je i preveo). Međutim, jednog takvog izvora za Gradačac nemamo. Pa ni Aga-dedo nedaje ama baš nikakve podatke za Gradačac, iako mu je bio u neposrednoj blizini.

Ipak nam za XVII vijek u prvom redu turski katastarski defteri pružaju izvjesne podatke.

Tu se spominje obližnja nahija Jasenica, koja je imala i svoga kneza. U nahiji Nenavište spominju se sela: Domanovac, Križevac, Vučkovac, Slatina, Orahovina, Milutin-selište, Koprivna, Tolisa, Polje, Nenavište i Brestovo Polje.

U defteru se ne spominje Gradačac, ali to nipošto ne znači da naš grad nije bio u to vrijeme poznat pod tim nazivom. Jedan na primjer dokumenat iz 1634. godine spominje upravo Gradačac i to u sastavu Gračaničkog kadiluka (izgleda da je Gradačac trajno pripadao gračaničkom kadiluku, koji se inače prvi put spominje 1582. godine).

Tuzlanski sidžil iz sredine XVII vijeka, koji se čuva kod Osmana Sokolovića iz Sarajeva, sadrži također nešto podataka i o našem kraju. Sidžil više puta spominje selo Hrgove, a na jednom mjestu se spominje u Gradačcu Donja Mahala; To predstavija postojanje Gornje Mahale, vjerovatno područje Gradine (koja je u to doba bila napuštena kao vojnički objeka

Polovicom XVII vijeka živio je u Gradačcu neki Muhamed sin Ahmedov koji se potpisivao kao Gradčevi. Za njega Kreševljaković navodi da se bavio prepisivanjem i pisanjem raznih knjiga pa su se dvije od njih sačuvale u Gaziji Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Muhamedove knjige ne daju nikakve podatke o Gradačcu, samo se iz njih vidi da je češće putovao u Budim. Zanimljivo je da i rukopis Aga-dede svjedoči o intenzivnim vezama ovog čitavog kraja sa Slavonijom i Ugarskom.

Ako još nadodamo da u svome izvještaju od 1623. provincijal fra Marijan Pavlović spominje Slatinu, a bosanski biskup fra Marijan Maravić u izvještaju od 1655. godine Tramošnicu (Tremoscniza) kao župu u sastavu samostana Sv. Ilije u Modriči a tako isto godine 1675. također Tramošnicu (Czeremosniza) u svome izvještaju biskup fra Nikola Orgamić-Orlović, onda bi to bilo sve što smo do sada u stanju da kažemo iz historije Gradačca i okoline u XVII vijeku.

Osnivanje Gradačačke kapetanije i obnavljanje Gradine

Šesnaestogodišnji rat između Turske i Austrije, koji je završio Karlovačkim mirom od 1699. imao je za posljedicu da je granica Bosne prema Austriji postala Sava. Znači prema tome da je gradačačka nahija, koja je dopirala do Save postala pograničnom nahijom.

Tako stvoreno stanje ni jedna ni druga strana nije smatrala trajnijim. To je potvrdio i razvoj događaja. Godine 1716. austrijska vojska je prešla Savu, osvojivši među ostalim Dobor, Modriču, Brčko i Bijeljinu. Rat je završen Požarevačkim mirom od 1718. prema kojem je pod austrijsku vlast došao uski pojas bosanskog teritorija južno od Save u širini od 6 - 10 kilometara. Sava je ponovno uzeta za granicu po odredbama Beogradskog mira od 1759. godine.

Postavši na taj način Gradačac s okolinom graničnim područjem, dobio je ovaj kraj ponovno, poslije 170 godina na svojoj strateškoj važnosti.

U ovome svijetlu valja gledati postanak i razvitak Gradačačke kapetanije, podizanje, zapravo obnovu Gradine u Gradačcu, pa dobrim dijelom i urbanistički razvitak Gradačca.

Istraživanja Hamdije Kreševljakovića pokazuju da je odmah iza Karlovačkog mira ovdje, oko 1702. godine, osnovan agaluk, iz kojega se ubrzo razvila kapetanija.

Kreševljaković je objavio jedan dokumenat od 10. aprila 1702. godine po kome je vidljivo da je tada u Gradačcu bila straža od 20 azapa, kojima je zapovijedao neki Bajram-aga. Toga dana je na svečan način taj Bajram-aga očitovao na sudu u Sarajevu da se prima dužnosti age nad novoustrojenim džematom konjanika. Obavezao se je da će prema mirovnom ugovoru, što je sklopljen nakon dugog ratovanja izmedju sultana i ćesara i nakon Što je utvrdjena granica, održavati red i mir, da mogu slobodno prolaziti trgovci sa obje strane, a to je - kako se u dokumentu ističe - državna i vjerska potreba. Bajram-aga se je istom prilikom obavezao da će sagraditi čardake (stražarnice) i iskopati hendeke uz Savu od skele Skovča do ušća Tolise uza Savu u dužini od 5 1/2 sati hoda. Bajram-aga preuzima svu odgovornost za održavanje reda i sigurnosti.

Iz agaluka razvila se kapetanija, tj. oblast vojnog i upravnog karaktera, kakve su i inače organizirane u prvom redu u bosanskim pograničnim krajevima.

Mora da se odmah s početka XVIII vijeka započelo s izgradnjom, ili bolje adaptacijom tvrđave u Gradačcu. Dr Gustav Bodenstein u svojoj radnji Povijest naselja u Posavini godine 1718-1759 donio je jedan izvještaj u kome se po prvi put, koliko znamo, opisuje tvrdjava u Gradačcu i ujedno spominje njen kapetan. Tu se kaže (u prevodu):

Tvrdjava Gradacac (Gradacsacz) je prilično čvrsto zidana i unaokolo je sa jednim jarkom. Osigurana je sa tri baterije, koje imaju petnaest teških topova. U tvrdjavi je viši kapetan (Ober capitain) kao komandant. Ima pod sobom još tri druge vojne stražare (Filialposten).

Pod Filialposten treba, mislimo, razumjeti druga utvrđenja unutar kapetanije. To su po našem shvaćanju bili u prvom redu utvrđeni gradovi Srebrenik i Soko kojima je tada zapovijedao kapetan u Gradačcu. Bilo je u sklopu kapetanije i više kula i čardaka; sve snabdjevane dovoljnim brojem topova i sa pripadnicima svih rodova vojske.

Dogradnja tvrđave u Gradačcu okončana ne istom godine 1808. za Osman-kapetana, kako se to čita i na turski ispisanom natpisu.

Mi međutim već iz godine 1785. imamo još jedan podrobniji opis tvrđave u Gradačcu. Taj opis potječe od zastavnika Božića iz brodske graničarske pukovnije, koji je u špijunske svrhe proputovao jedan dio Bosne i prikupio niz podataka vojnoga značaja.

Božić opisuje tvrdjavu u Gradačcu slijedećim riječima:

»Trgovište sa približno 111 turskih (tj. muslimanskih) kuća (pokraj gradine). Put vodi od Porebrica preko jednog brežuljka poljem a zatim šipražjem strmo dalje do jednog jarka, koji je radi dobro izderanih obala teško prolazan. Odavde vodi put šipražjem na drugu obalu isto takvu, pa zatim na izdignuti brežuliak na kojem (djelomice) leži seoce Grabov Gaj sa 6 kršćanskih kuća. Potom vodi put na jedan (jednom trećinom) obrastao jarak preko kojeg leži most 8 koraka dug, od kojeg ide put sporo uzlazno na jedan brešuljak i na hrptu istog preko šipraga i polja konačno (prilično strmo) vodi dalje u mjesto. Mjesto leži dole nešto spram suženja doline, a djelomice blizu jednog potočića. Gradina se nalazi na jednom obronku (brežja Zelinje) koji je sa sjeverne strane vrlo strm i stjenovit (spram jedne jaruge). Gradina se sastoji iz jednog duguljastog četverougla od 45 koraka dužine i 30 širine, okružena sa približno 18 stopa visokim zidovima na kojima se nalaze na uglu, prema jugozapadu kao i na onome sa sjeveroistoka, osmeroputni tornjevi za topove. Ispod njih je podziđe koje je visoko oko 12 stopa, a pruža se naniže prema istoku (prema potočiću) nekih 100 koraka. Ka sjeveroistočnom uglu podziđa nalaze se pokraj jednog četverouglastog tornja, oko 16 stopa visokog, na kojem mogu stajati topovi, vrata, ulaz u Gradinu (kroz toranj) kao i druga vrata prema jugu. Stan kapetana je opkoljen palisadama a ispod njih jarkom. Stan i Gradina dominira okolicom, koja je unaokolo brežuljkasta i ispresijecana mnogim jarugama. Djelomice je obrasla a djelomice zasadjena voćkama.Na nešto pola sata od Gradine (sjeveroistočno) nalazi se na jednom bresuljku usred vinograda jedan toranj od nekib pet stopa visine(kapetanovo vlasnistvo) u kojem ljeti stanuje kapetan (kapetan ima ljetnu i zimsku rezidenciju, kao u Jajcu). Gradina, toranj, stan se mogu opaziti za vedrih dana bd Topđa (u brodskoj pukovniji preko Save). «

Iz Božićeva opisa proizilazi da su već 1785 godine postojale na području Gradačca, osim Gradine, još dvije kule: jedna ljetna, a druga zimska rezidencija kapetanova.

Iz opisa se dade zaključiti da se ljetna rezidencija nalazila na današnjem Kulinom Brdu na Bagdalama; ona je bila uzgor sve do polovice prošloga vijeka. Prilikom diobe između Husein-kapetana i brata mu Osmana-paše ta je kula pripala Huseinu zajedno sa zemljištem od Gradačca prema Savi »dok je Osman prešao u Bijelu, gdje je podigao od stare tvrdjave kulu i upravljao kmetovima od Tuzle do Brčkog« (pričanje od prije 25. godina 115 godišnjeg starca Andrije Petrovića iz Bijele, koji je 32 godine bio harem-ćehaja Mahmud-bega sina Osman-paše Gradaščevića).

Drugi jedan opis tvrđave u Gradačcu sačuvao se u zabilješkama ovdašnjeg domaćeg pisaca fra Martina Nedića koji je bio rodom iz Tolise na Savi.

Nedić piše, da je postojao zapušteni grad još prije XVII vijeka. Krajem toga vijeka došli su Gradaščevići prema Nediću iz Budima »pa za uzdržat svoje bogatstvo i utvrdit zapovidništvo na spomenutoj podzemnoj gradini poče(še) gradit, i sagradi(še) nutarnji grad ciglom zidani, a dozida(še) opkop i s druge strane zidom utvrđeni, na prekopu ima most, koji se je mogo dignut kad bi zatrebalo. Grad ovi ljudi prozvaše Gradačac a obitel koja ga sagradi Gradačević begah obitil. Ovih postadoše kapetani i ravna Posavina postade gradačka kapetnia. U Gradačcu stolujući kapetani do nutarnje tvrđave u naokolo podigoše tvrde zidove, a do njia prokope na kojim s tri strane bijahu mostovi, uz to pogradiše kule, napuniše ji s prahom i olovom, a po zidovima pokitiše topove. Kapetani su gradački to pogradit mogli jer su bili neodvisni i imali su vlast u cieloj kapetaniji sablje i vješala. Ali imali su pred očima poslovicu: pouzdaj se use i u svoje kljuse, zato nisu očekivali da jim car iz Stambula za obranu grad sagradi, jer i tako u cijeloj Bosni sultani ni jednog gradića nijesu sazidali nego sve Bošnjaci pogradili su.«

Teritorij gradačačke nahije

Dakle Gradačac ili kako je još i danas u čitavoj Posavini poznat pod nazivom, jednostavno Grad (idem u Grad; jesi li iz Grada) bio je centar jednog prostranog područja: gradske - gradačke - gradačačke kapetanije, koja se podudarala sa <>gradačačkom nahijom.

Ta je nahija bila vrlo prostrano područje, daleko veće od područja današnje opštine Gradačac, odnosno ranijeg sreza (kotara) Gradačac.

(Ovdje na primjer možemo navesti svjedočanstvo austrijskog generalnog konzula u Travniku, Mittessera, koji godine 1811. tvrđi đa se u vlasti sa centrom u Gradačcu nalazi i Brčko. Mittasser smatra ovo naše pođručje kadilukom sa 2o hiljada stanovnika od čega je 12 hlljađa muslimana i 8 hiljađa kršćana. Kao granice uzima Savu i Drinu.)

Iz polovice XIX vijeka ostavio je tačan opis područja »Gradske nahije« i fra Martin Nedić. On doslovce piše:

»Granice od Slavonie, Sava, počmav od ušća Bosne rieke kod Šamca, pa opet do ušća gotov Ginje kod Goricah sela. Od zapada je granica Bosna rieka do Osječanah, gdje ima i gaz pram Doboju suve. Od poldneva su granice suve do Gračanice, od istoka preko negdje ginja rijeka, negdje i suvo graniči s Brčanskom nahijom, a ova također ima granice Drienu, Savu i kopna k Zvorniku. Sela su nahie gradačke, od ušća Bosne tj. od Šamca pa gori uz Bosnu: Grud, Škarić, Crkvina, Miloševac, Garevo, Modriča varošica, Tarevci tursko selo, Kužnjača, Riečani, Vranjak, Koprivna, Bare. Od Šamca niza Savu sela su: Tišina, pol sahata od Save, Grebnice blizu, Barik, Domaljevac na istoj obali prema Babinoj gredi: Tolisa, Doljna Mahala, Oragje, Draganovci, Vidovice, Krevšić. Od Save unutra k Gradačcu - Kostrič, Matići, Bok, Čobić polje, Žabari, Obudovac, Orlovo polje, Tramošnica, Liporašće, Gradačac. Od Gradačca gori Vučkovci, Ergovi, Špionica, Rapatnica, Srebrnik. U svoj ovoj nahiji nema nikakvih vodah da se ne bi mogle gazit i prelazit. Mogu uvjek i jesu dvi samo, naime Tolisa rieka i Tinja. Nejma ni šumah niti vrletnih putova. Ljeti se može svuda ići baš i s kolim, ako i nema drumova zidani.«